Dijalog o temeljnim umjetničkim pitanjima

-

U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti 6. srpnja otvorena je zajednička izložba dvojice umjetnika – Ivice Malčića i Zorana Pavelića – objedinjena kustoskom idejom Koncept slike : Slika koncepta autora Branka Franceschija, ravnatelja Muzeja i Željka Marciuša, muzejskoga savjetnika i voditelja Zbirke slikarstva od 1945. Dvojica umjetnika isprepleteni su u ovoj izložbi u dijalogu o temeljnim pitanjima što umjetnost danas jest, koja je uloga umjetnika i same slike u složenom komunikacijskom sustavu današnjice. Izloženo je dvjestotinjak radova obojice autora, što pojedinačnih što objedinjenih u ciklusu, nastalih, uz iznimke, u posljednjih desetak godina.

Ivica Malčić (1964, Zagreb) istaknuti je hrvatski slikar koji aktivno stvara od 1990-ih u tradicionalnom mediju slikarstva. U maniri bad paintinga stvara, proizvodi nizove, serije radova na unaprijed određenu količinu, normu djela za pojedinu godinu. Svakodnevno ustaje i odlazi na posao u atelijer, gdje radi po sto ili 365 / 366 (ako je godina prijestupna) slika, sliko-kolaža ili crteža. U njima nalazimo autobiografske fragmente umjetnikove neposredne stvarnosti, njegove preokupacije o naravi i produkciji umjetnosti, slavi i uspjehu i znakove umjetnikovih alter ega: „zločesti“, „dobri“, „pijani“ slikar.

Život kao umjetnost

 Za Malčića život je umjetnost. Slikarstvo, ali i slikarski identitet, opsesivni je ritual koji se svakodnevno (pro)izvodi. Malčić slikar (ali ne umjetnik, kako jasno iskazuje u slici) uvijek je na rubu sustava, osamljeni individualni kritik, komentator.

Zoran Pavelić (1961, Osijek) primarno je multimedijski umjetnik koji slikom, performansom, akcijama, intervencijama i drugim novomedijskim oblicima progovara o određenim aktualnim društvenim pojavama i situacijama. Pritom poseže za nasljeđem povijesnih avangardi, neoavangardi te konceptualne umjetnosti. Aktivno djeluje od kraja 80-ih; samostalno i u grupi Močvara/Baranja i Umjetničkoj grupi PLEH. Na ovoj je izložbi zastupljen ponajprije slikarskim radovima, koji su, prema riječima koautora izložbe Branka Franceschija, „dio konceptualne razrade umjetničkoga projekta“, s čestom kritikom ili prevrednovanjem različitih sustava: društvenog, institucionalnog, povijesnoumjetničkog.

Zoran Pavelić, Čitanje novina, 2020–2021. / Arhiva NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Oba navedena umjetnika polaze iz svojega primarnog ozračja. Kako je i naslovom izložbe istaknuto: Pavelić kreće od koncepta, Malčić od likovnosti, a na ovoj se izložbi susreću ponajprije u materijalnome – u slici. Umjesto instance autora slika je ta koja diktira likovni postav organiziran po komunikacijskoj logici slikarskih cjelina obojice umjetnika.

Autorski opusi, dakle, nisu separirani, već su radovi obojice autora postavljeni paralelno, duž cijele izložbe. Stoga su se na otvaranju izložbe vadile naočale, žurilo se prema legendama – da se slučajno ne pomiješa autorstvo. Istina, likovni se postav poigrava s posjetiteljem računajući na prvotno uočavanje sličnosti: sličnih formata, sličnih pristupa primjenom serijalnosti i stvaranja cjelina mnoštva manjih formata od prikaza nekoliko likovnih elemenata ili fragmenata, sličnog „lošeg“ tretiranja likovne površine uporabom kolaža i tradicionalnih slikarskih tehnika, korištenja jezičnih elemenata i preuzimanja znakova iz enciklopedije prethodnih umjetničkih pokreta. Odmah nas na ulazu dočekuju poznati preuzeti motivi i poprilično aktualan, snažan komentar u odnosu na trenutno globalno političko stanje u kojemu živimo i na mogućnosti pojedinčeva (ne)djelovanja (ili odgovornosti) u danom trenutku. Odmah na ulazu dvije slike, dva umjetnika, dva „obračuna“ s nasljeđem povijesti. Totalitaristički motivi Pavelićeve slike Home/Spirit iz 2010, iako asociraju na estetiku retroavangarde, u današnjem kontekstu nisu u svojstvu razobličavanja i teatralizacije totalitarističkih sustava, nego stoje kao zloguki simbol dobro prikrivene zbilje koju živimo. Pridodamo li tomu Pavelićevu intervenciju na zidu, dosjetku War_um / Um_war (warum, njem. zašto) iz 2022, ne možemo ne podleći doslovnosti poruke kojom nas ta igra riječi konfrontira. S druge strane, jačinu Malčićeve preuzete Jermanove parole/akcije iz 70-ih Ovo nije moj svijet ublažava Malčićev cinički i nezainteresiran prevrat dopunjavajući natpis da je slikar ovdje samo u prolazu do atelijera. Ne izostavlja pritom ni svoj amblem „zločestog slikara“ – sitnu figuru slikara u borbenom stavu Brucea Leeja s kistovima u podignutim rukama i spolovila u erekciji. Siluetu „Zločestog“ uočavamo i na drugim izloženim slikama; čitamo ga kao simbol potentne slikareve energije, frojdovski, ili kuspitovski rečeno, onog stvaralačkog erosa toliko nužna za danas zaboravljen autentični iskaz, koji u Malčićevim radovima itekako osjećamo. Vjerojatno je to ono što ga svrstava u rubnu, pomalo netrendovsku, autsajdersku poziciju, na liniji romantičarski poimanih umjetničkih genija koji umjetnost žive (i umiru), poput Vincenta van Gogha, Malčićeva uzora kojemu se adorantski – tekstom, likovnim motivima – obraća u svojim slikama. 

Ivica Malčić, Borim se za slikarstvo, 2021.

Preuzimanje svakodnevnih objekata

Malčić se uvelike koristi jezikom u likovnosti. Brbljavosti njegovih slika nemoguće je uteći. Slikom progovara iz ja-forme bilo da kroz humor komentira proces slikanja i stvara paradoksalne situacije (npr. slike Nemam vremena za naslikati sliku, Nemam vremena dovršiti sliku, obje iz 2022), komentira vlastitu slikarsku egzistenciju ili se obračunava sa strukturama koje određuju vrijednost ili uspjeh (Ne moram raditi dva posla da bi bio sretan, 2020; Ne moram slikati velike formate da bi moju umjetnost shvaćali ozbiljno, 2020) ili jednostavno izjavljuje – Ja sam slikar.

Što je u Malčića jezik, sintaksa, rečenična struktura i jasna poruka, u Pavelića su to najčešće vizualni znakovi, označitelji izvučeni iz cjelokupnoga likovnog korpusa umjetničke avangarde i neoavangarde 20. stoljeća ili poneka riječ u službi asocijativnog, simbola. Pavelić nastavlja liniju dižući je iz zaborava odavanjem počasti Maljeviču, Kožariću, Kniferu, Grupi šestorice autora (ciklus radova Semantička mapa, 2020–21; Aproprijacije, 2018–22). U tim radovima doslovce preuzima djela drugih umjetnika u kojima intervenira, „dorađuje ih“, ili ih stavlja u kontekst s vlastitim radovima (npr. fotografiju Kožarićeve skulpture). Tako se među Pavelićevim radovima našao i Malčićev Miki Maus (ciklusi Kunst – Dunst, 2005–14. i Goodbye artists, 2009–14).

Pavelić preuzima i svakodnevne objekte – naslovnice novina Vijenac na koje intervenira slikarskim postupcima premazujući ih bojom, dodajući pokoje simbole i ostavljajući pokoji za rad mu zanimljiv tekstualni dio naslovnice (ciklus Čitanje novina, 2020–21). Malčić također u svojim sliko-kolažima koristi novinski papir (Proces, 2020; ciklus Osmrtnice umjetnosti, 2020–22. ili pak račune s vidljivim dužnicima i datumima (npr. slike Praznina za Mladena i Zoka 1 – 3, 2020). Novinski dijelovi kod obojice umjetnika u auru umjetničkog djela unose potrošni, jeftini materijal, ali i određenu poveznicu sa stvarnim okolnostima izvan svijeta umjetničkog djela. Malčićevo korištenje dnevnih novina uklapa se u njegovu kroničarsku tendenciju kojom pomno datira svaku svoju sliku i dodjeljuje joj jedinstveni broj. Pritom i te slike funkcioniraju kao Malčićevi dnevnički zapisi i trag su bilježenja vremena. Malih su formata u crnome obrubu koji redovito sadrži dnevnu misao, prizora zlatorezno podijeljenih na vidljivu novinsku podlogu na koju intervenira crtežom te većinskim slikarskim prizorom koji sadrži fragmente ljudskoga tijela ili djeliće prizora svakodnevice (bilje, ograda, pas i dr.). Kao što ističe kustos Željko Marciuš, ti mnogobrojni ciklusi savršeno oponašaju današnju preplavljenost, bombardiranost slikom, pri čemu svojim ograničenim osjetilima percipiramo samo djeliće. Nemoguće je ne pitati se: kakva li je stoga naša slika svijeta u sveopćoj specijalizaciji? I je li, naposljetku, moguća cjelovita spoznaja?

Pavelićeva forma „svakodevnih slikarskih misli“ predstavljena je pak ciklusom reduciranih slika monokromnih pozadina često pastozne površine šturih motiva Kunst – Dunst (njem. umjetnost – izmaglica) i ciklusom Goodbye artists u kojemu intervenira na reprodukcije radova Josepha Beuysa dajući im svojim oslikom status umjetničkog djela. Izložena je i naprava za pravljenje tijesta sastavljena od dvaju valjaka na kojima je Pavelić izradio natpise „Kunst“ i „Dunst“ koji se okretanjem ručice međusobno melju. Kritiku institucionalnog vrednovanja postavlja i Malčić. Što je uspjeh? Broj prodanih ulaznica izložbe? Ili možda ipak nedostižna visina zlatne Pavelićeve prečke?

Pavelićevu prečku možemo zaobići diveći se zlatnom skulpturalnom tijelu u prostoru ili pak, ako smo odvažniji, ispod nje proći. U svakom slučaju, neće nas ostaviti ravnodušnim, kao ni ostali izloženi radovi iz kojih se glas umjetnika o slici, umjetnosti, instituciji, publici, a time i društvu u cjelini, itekako čuje. Za izložbu dvojice umjetnika nije se mogao naći bolji trenutak. U kriznom globalnom političkom i tehnokratskom trenutku, u kojemu je slika posvuda i koju svi živimo, hiperprodukciji unatoč umjetnost može i mora pružiti otpor, može i mora postavljati pitanja. Stoga skačite, ako se usudite.